ITALIJANSKI FUTURIZAM
Marineti i njegovi istomišljenici bili su vrlo aktivni, puni energije i novih ideja,tako da su u u razdoblju od 1909. do 1914. godine objavili šezdeset manifesta koji će promovisati njihove ideje. Oni ističu snagu, agresivnost, temperament, pustolovinu naspram sentimentalizma, romantičarskog zanosa i sanjarskih junaka, ali i naspram pesimizma i pasivnosti aktuelne književnosti. Njihove junake odlikuju, pre svega, snaga i muževnost (gaje prezir prema ženama), to suratnici, piloti i šoferi. Književni postupak italijanskih futurista odlikuje inovativnost na planu morfologije, sintakse i eufonije. Zalažu se za slobodu reči, odbacujući sintaksu, interpunkciju, veznike, prideve, glagolske načine i vremena. Izražavaju se slikama, imenicama i neodređenim načinom ; matematičke znake i hemijske formule koriste umesto interpunkcije ; neguju VERS LIBRE – “slobodni stih koji jedini moze izraziti, nesputan tradicijom,ritmove moderne duše”; takodje koriste i “topografske reljefe” – naročit raspored reči i slova. Pored ovoga kod futurista su učestali i onomatopejski oblici (šumovi, škiripa, krici, huk motora, buka radionice itd.). Iako je ostvario značajne rezultate u likovnoj umetnosti, italijanski futurizam u književnosti nije ostavio ništa u nasleđe osim uticaja na druge pisce vanfuturističkog kruga: Pirandelovo "Groteskno pozorište", "Magični realizam" Masima Bontempelija, Ungaretijev slobodni stih. |
|
RUSKI FUTURIZAM
“Gileja” je prva ruska futuristička grupa pesnika čiji sastav su činili:
V. Hljebnjikov, D. i V. Burljuk, V. Kamenski, J. Guro, V. Majakovski,A. Kruconih i B. Livsic. Grupa je osnovana na jesen 1910.godine, a njen inicijator je bio David Burljuk. Iste godine objavljena je prva futuristička zbirka pesama ove grupe pod nazivom “Sudijsko utociste”. Zbirka je štampana na zidnim tapetama u 300 primeraka.1912. godine objavljen je “Šamar u lice javnom ukusu”– manifest ruskog futurizma koji su potpisali David Burljuk, Aleksej Kruconih, Vladimir Majakovski i Velimir Viktor Hlebnjikov. Oni sebe ne nazivaju futuristima,vec
Budetljanima od ruskog budet (будетляне), što znači biće. I samom Marinetiju su jednom prilikom ruski futuristi objasnili: "Nemamo ništa zajedničko sa italijanskim futurizmom, osim naziva. Naši putevi i putevi mlade ruske književnosti diktirani su istorijski uslovljenim ustrojstvom ruskog jezika". Ruski futuristi su, za razliku od Italijana, ostali u sferi estetike. Ruski futurizam je, kao sto je već pomenuto, naklonjen idejama Oktobarske revolucije i narodnim masama, a izražava mržnju prema buržoarskom društvu i kapitalističkom gradu. Svoj antitradicijski stav ruski futuristi ne izražavaju zahtevom za rušenje i spaljivanje muzeja, galerija i biblioteka, vec samo traze da se više ne slede klasici. Italijanski futuristi imaju negativan odnos prema osećanjima i ženi, dok ruski futuristi neguju osećajnost (jer za njih bez nje nema poezije) i poštuju ženu kao građansku ličnost i pesničku inspiraciju.
Vladimir Majakovski
se nije bavio samo pesništvom,već je pisao drame, filmske scenarije, bio je reditelj,glumac i slikar. Svoj život je u potpunosti posvetio radu i prenošenju ideja futurizma (recitovao je svoje stihove u školama, fabričkim halama, na trgovima i na taj način se povezivao sa slušaocima, rado objašnjavao svoju poeziju, polemisao i diskutovao). Samoubistvom,1930. godine naznačio je i nagli kraj ruske avangarde.
Egofuturizam je futuristički pravac u ruskoj književnosti nastao između 1910. i 1911. godine. Sam pojam egofuturizam doslovno znači “ja u buducnosti”
. Inicijator pokreta je Igor Severjanjin, koji okuplja grupu mladih pesnika pod nazivom “Ego”. Činili su je K. Fofanov, G. Ivanov, Gral-Areljski, I. Oredez, P.Kokorin i P. Sirokov. U novembru 1911. godine izlazi knjiga I. Severjanjina “Prolog ego-futurizma”. Godine 1912. egofuturisti menjaju ime u “Akademija Ego-poezije”
. Iste godine izdali su časopis “Petrogradski glasnik”. Nakon raspada grupe, po ugledu na “Akademiju Ego-poezije” Ignjatev osniva grupu “Intuitivna asocijacija Ego-futurizma” (I. Ignjatev, P. Širookov, V. Gnedov).
“Centrifuga” je književna grupa umerenog futurizma. Postojala je od 1914. do1920. godine. “Centrifuga” je predstavljala naziv za zamišljenu futurističku mašinu koja ce omogućiti da se dosegne svemir. Predmet teorijskih istraživanja grupe predstavljalo je ispitivanje lirske poezije, odnosno pitanje odnosa statičkog centra ovozemaljskih normi i eksperimentalno-futurističkih dinamičkih pokušaja odvajanja delova od celine: “celina – kretanje – sastavni delovi”. Predstavnici ove grupe upoređivali su poeziju sa mašinom baziranom na centrifugalnom kretanju
i izvodili analizu poezije preko matematičkih proračuna. B. Pasternak
je napisao manifest ove grupe pod nazivom “Centrifuga – Pismenost” u kome je obrazložio osnovne ideje. S. Bobrov je formulisao pojam “lirskog prostora”, strukturirao je i prostranstvo stiha, razbijanjem ritma, doziranjem rime i uvođenjem matematičkih termina ustihove. N. Asejev i B. Pasternak
se zalažu za ideju da je poezija bazirana na intonaciji, ritmici i sintaksi.
“Gileja” je prva ruska futuristička grupa pesnika čiji sastav su činili:
V. Hljebnjikov, D. i V. Burljuk, V. Kamenski, J. Guro, V. Majakovski,A. Kruconih i B. Livsic. Grupa je osnovana na jesen 1910.godine, a njen inicijator je bio David Burljuk. Iste godine objavljena je prva futuristička zbirka pesama ove grupe pod nazivom “Sudijsko utociste”. Zbirka je štampana na zidnim tapetama u 300 primeraka.1912. godine objavljen je “Šamar u lice javnom ukusu”– manifest ruskog futurizma koji su potpisali David Burljuk, Aleksej Kruconih, Vladimir Majakovski i Velimir Viktor Hlebnjikov. Oni sebe ne nazivaju futuristima,vec
Budetljanima od ruskog budet (будетляне), što znači biće. I samom Marinetiju su jednom prilikom ruski futuristi objasnili: "Nemamo ništa zajedničko sa italijanskim futurizmom, osim naziva. Naši putevi i putevi mlade ruske književnosti diktirani su istorijski uslovljenim ustrojstvom ruskog jezika". Ruski futuristi su, za razliku od Italijana, ostali u sferi estetike. Ruski futurizam je, kao sto je već pomenuto, naklonjen idejama Oktobarske revolucije i narodnim masama, a izražava mržnju prema buržoarskom društvu i kapitalističkom gradu. Svoj antitradicijski stav ruski futuristi ne izražavaju zahtevom za rušenje i spaljivanje muzeja, galerija i biblioteka, vec samo traze da se više ne slede klasici. Italijanski futuristi imaju negativan odnos prema osećanjima i ženi, dok ruski futuristi neguju osećajnost (jer za njih bez nje nema poezije) i poštuju ženu kao građansku ličnost i pesničku inspiraciju.
Vladimir Majakovski
se nije bavio samo pesništvom,već je pisao drame, filmske scenarije, bio je reditelj,glumac i slikar. Svoj život je u potpunosti posvetio radu i prenošenju ideja futurizma (recitovao je svoje stihove u školama, fabričkim halama, na trgovima i na taj način se povezivao sa slušaocima, rado objašnjavao svoju poeziju, polemisao i diskutovao). Samoubistvom,1930. godine naznačio je i nagli kraj ruske avangarde.
Egofuturizam je futuristički pravac u ruskoj književnosti nastao između 1910. i 1911. godine. Sam pojam egofuturizam doslovno znači “ja u buducnosti”
. Inicijator pokreta je Igor Severjanjin, koji okuplja grupu mladih pesnika pod nazivom “Ego”. Činili su je K. Fofanov, G. Ivanov, Gral-Areljski, I. Oredez, P.Kokorin i P. Sirokov. U novembru 1911. godine izlazi knjiga I. Severjanjina “Prolog ego-futurizma”. Godine 1912. egofuturisti menjaju ime u “Akademija Ego-poezije”
. Iste godine izdali su časopis “Petrogradski glasnik”. Nakon raspada grupe, po ugledu na “Akademiju Ego-poezije” Ignjatev osniva grupu “Intuitivna asocijacija Ego-futurizma” (I. Ignjatev, P. Širookov, V. Gnedov).
“Centrifuga” je književna grupa umerenog futurizma. Postojala je od 1914. do1920. godine. “Centrifuga” je predstavljala naziv za zamišljenu futurističku mašinu koja ce omogućiti da se dosegne svemir. Predmet teorijskih istraživanja grupe predstavljalo je ispitivanje lirske poezije, odnosno pitanje odnosa statičkog centra ovozemaljskih normi i eksperimentalno-futurističkih dinamičkih pokušaja odvajanja delova od celine: “celina – kretanje – sastavni delovi”. Predstavnici ove grupe upoređivali su poeziju sa mašinom baziranom na centrifugalnom kretanju
i izvodili analizu poezije preko matematičkih proračuna. B. Pasternak
je napisao manifest ove grupe pod nazivom “Centrifuga – Pismenost” u kome je obrazložio osnovne ideje. S. Bobrov je formulisao pojam “lirskog prostora”, strukturirao je i prostranstvo stiha, razbijanjem ritma, doziranjem rime i uvođenjem matematičkih termina ustihove. N. Asejev i B. Pasternak
se zalažu za ideju da je poezija bazirana na intonaciji, ritmici i sintaksi.